Evo što morate učiniti ako jednoga dana teroristi upadnu na autobusni kolodvor…

Nisam znao što očekivati od “Active shooter” seminara koji je prije dva tjedna u organizaciji Krav Maga centra Split održan u hodnicima Spaladium arene. Mislim, znao sam “ugrubo” što ćemo raditi i što nas čeka, ali moram priznati da sam usprkos tome što sam znao, ipak na kraju, u simulacijama napada terorista na zamišljeni autobusni kolodvor i sve one koji su se nalazili u njemu, doživio pravu provalu adrenalina, da ne kažem straha.

A sve je počelo teorijskim predavanjem u kojem nam je, a bilo nas je pedesetak, vodeći čovjek Krav Mage Hrvatska i jedan od vodećih stručnjaka za sigurnost i terorizam u Hrvatskoj Marijan Škiljić, pojašnjavao što i kako raditi u situacijama kad se zateknete u prostoru koji je “pod napadom”. Iznio je tijekom izlaganja i nekoliko vrlo zanimljivih statističkih podataka vezanih uz terorističke napade.

Pa je tako rekao da su u periodu od 1994. do 2000. godine sve terorističke akcije izvodile organizirane grupe dok je, primjerice, analizom napada od 2008. do 2013. godine utvrđeno da su 40 posto terorističkih akcija izveli pojedinci.

Zanimljiv je i podatak da sigurnosne službe u čak 70 posto slučajeva nisu otkrile napadača pojedinca, a u samo 19 posto neotkrivene su terorističke grupe. Isto tako, posljednjih godina promijenili su se i ciljevi terorističkih napada, pa je tako u padu broj napada na vojne baze, vojno osoblje i infrastrukturu te na zrakoplove i brodove, dok raste broj napada na osobe koje su na neki način uvrijedile islam te na javna mjesta gdje se okuplja veći broj ljudi.

– Znate li što je tzv. “Black swan” element? – upitao je instruktor Škiljić nas okupljene, a odmah zatim dao i odgovor.

-To je napad koji je izveden na način koji nikad do tada nije upotrijebljen, poput primjerice napada civilnim zrakoplovima na tornjeve u SAD-u što do tad nikad nije bilo viđeno – pojasnio je.

Gledali smo potom fotografije “izbužanih” ljudi bez nogu i ruku, ljudi kojima od posljedica eksplozija ili ranjavanja fali “po face”, a sve kako bi naučili makar osnovno o tipovima rana koje se mogu zadobiti u terorističkim napadima te kako i što napraviti u tim situacijama kad si prva osoba na mjestu događaja, na koji način zbrinuti ranjenike, kako ih označiti po prioritetu i slično da bi hitne službe, kad jednom dođu na mjesto napada, imale što manje posla.

Biti ili ne biti

A onda je završila teorija i počeo je praktični dio. Tri su pravila u ovakvim situacijama. Prvo, bježi ako možeš. Drugo, ako ne možeš bježati, sakrij se i zabarikadiraj. I treće, ako do toga dođe, do situacije “biti ili ne biti”, onda napadni napadača, brzo i agresivno. I nadaj se da nećeš završiti s metkom u glavi.

U velikom hodniku splitske Arene podijeljeni smo “u trojke” te nam je jedan od instruktora, među kojima je bio i naš trener Ivan Kujundžić, pojašnjavao što napraviti u kojoj situaciji. Gledajući njega kako otima gumene pištolje i puške kojima su mu ostala dvojica prijetili, činilo se da to i nije tako teško. No, teško sam se prevario, naravno.

Prvo je bila situacija kad ti terorist prijeti nožem. Tada, naravno, uz element distrakcije, udaraš ruku s nožem tako da “leti” dalje od tebe, zadaješ udarac šakom u vrat ili bradu te nogom u međunožje i svladavaš napadača.

Nakon toga, uvježbavali smo situacije u kojoj je jedan napadač, a dvojica civila. Kako mu kontrolirati ruku s oružjem, a da ne budeš ozlijeđen, kako se iskoordinirati da ga oborite na pod? Sve je to bilo lako gledati, a onda smo krenuli sami vježbati. I nije bilo lako. Od nas trojice, najžilaviji je bio Marac, momak od svojih 30-ak godina, koji je meni i našem trećem članu Avdi zadao dosta problema opirući se.

– Zapni mu nogu, bacaj ga na pod, ajde ne daj da me izbode – vikao sam Avdi koji je, kao uostalom i ja početnik, no Marac me je, unatoč njegovom trudu da mu obuzda ruku, nekoliko puta pošteno izbo gumenim nožem tako da sam samo u toj prvoj simulaciji nekoliko puta umro.

Oko nas, a već je kroz stakla Arene probilo i jako sunce, oznojene trojke hrvale su se i oduzimale oružje. I nakon što smo prošli još i simulacije obrane od napada s pištoljem i automatskom puškom, došao je najzabavniji dio seminara – simulacija napada. Dakle, prva situacija je bila da je nas 50-ak šetalo hodnicima Arene zamišljajući da smo na autobusnom kolodvoru. Neki su sjedili po podu, neki za šankom glumili da piju piće…

– Znam da vam je teško to zamisliti, ali ponašajte se normalno, kao da ništa ne očekujete – savjetovao nas je jedan od instruktora.

A onda se hodnikom prolomilo zlokobno “paf, paf, paf…”, pa još jednom. U jednom trenutku izgubio sam Marca i Avdu iz vida, a ugledavši desetak svojih “suputnika” kako grčevito bježe prema nama, moram priznati da mi se “stisnuo” želudac i da me iznenadila provala adrenalina i, zašto ne priznati, straha bez obzira što sam znao da će se napad dogoditi. Istog trenutka, iako mi je jedan od dva predviđena izlaza bio svega desetak metara od mene, noge su mi se odsjekle i poletio sam prema velikom šanku i šćućurio se ispod njega. Sa mnom su još bila trojica “preplašenih putnika”.

Oćemo bižat?

– Šta ćemo, oćemo bižat? – upitao sam jednog, a on mi je samo kratko glavom klimnuo pokušavajući podići malo glavu da vidi gdje su napadači.

A bila su ih dvojica, krupni momci “označeni” crvenim prslucima i s air soft puškama u rukama “rokali” su koga god su vidjeli. I baš kad smo pomislili da se možemo izvući iz našeg skrovišta, ugledao sam noge i dio crvenog prsluka kao se šeta s vanjske strane šanka. “Paf, paf, paf…”, čulo se “pucanje” i tad sam pomislio, sad će nas otkriti i “riješiti”. A “metak” iz puške, mala bijela kuglica, boli kao sam vrag.

Moj sudrug iz “trojke” Marac poslije mi je pokazivao kako ga je jedan pogodio tik iza uha i napravio malu rupicu, dok je Avdo “popio” metak kroz majicu i jaknu i dobro ga je, veli, zapeklo. Srećom u ovom prvom napadu, “naoružani teroristi” prošli su pokraj nas ne zamijetivši nas, pa smo nas četvorica junaka ispod šanka uspjeli istrčati van “kolodvora”.

No, iako je to jedno od pravila, nitko od nas nije, nakon što smo se dočepali slobode, nazvao mobitelom policiju ili hitne službe. Jebiga, zaboravili smo na taj “detalj”, sretni što smo izvukli “živu glavu”. Kad je napad obustavljen, instruktor je izbrojio nas desetak koji smo ostali živi, ostali su pali “pokošeni”.

U drugoj simulaciji sve je bilo isto, osim što smo mi putnici kao “ispomoć” imali još tri “policajca”. Dva su bila izvan “kolodvora”, a jedan na galeriji. I opet se dogodila ista provala straha i adrenalina, barem kod mene. Ugledao sam masu kako bezglavo trči i prvo što je bilo, okrenuo sam se i “uhvatio crtu” prema izlazu zajedno s još nas dvadesetak. A onda su u “kolodvor” uletjeli policajci i počeli se “puškarati” s dvojicom terorista.

Jedan od policajaca pao je na pod pokošen mecima, a drugi je iza stupa pokušavao pogoditi napadača. A onda je odjeknula zviždaljka, znak da je napad gotov. I to je bilo to. Gotov je seminar nakon kojeg sam promislio – ako sam ja ovako reagirao iako sam znao što se sprema, kako li je tek bilo onim ljudima u Bruxellesu i Parizu i u svim drugim mjestima koji su bili meta napada?

I shvatio sam da treba puno, puno, puno vježbe i truda da čovjek “ustroji sam sebe”, a i tad, teško je očekivati da bi u stvarnoj situaciji reagirao baš onako kako to protokol zahtijeva. Nadam se da nikad neću biti u situaciji da to provjerim u stvarnosti.

Članak preuzet iz Slobodne Dalmacije, originalni članak pročitajte ovdje.

About Ivan Kujundzic